BHZdravlje

Nema reklama za prikazivanje


Djeca i sport

 

Moramo uvažavati činjenicu da su neka djeca više naklonjena bavljenju sportskom aktivnošću, a neka manje.

Zbog toga što su djeca različita, jedan je dio naše najmlađe populacije zainteresovan za individualne, dok je drugi dio iste populacije zaintresovan za kolektivne sportove. Iz navedenih razloga, prije nego što naše mališane uključimo u sportske aktivnosti, neophodno je da otkrijemo koji bi im sport mogao najviše odgovarati.

Roditelji dakle mogu preduzeti određene korake, usmjerene u pravcu utvrđivanja interesovanja, a na način da djete gleda različite sportove na televiziji ili uživo, kojom prilikom zajedno i roditelj i djete komentarišu i konstatuju šta im se najviše dopada.

Kroz ovaj razgovor moguće je analizirati i da li je djete više naklonjeno timskim sportovima ili više uživa u individualnim uspjesima. Ukoliko u ovu jednačinu uključimo i tjelesnu konstituciju (morfološke karakteristike) onda već imamo nešto jasniju situaciju i izbor se sužava (npr. ako je dijete gojazno – onda možda možemo prioritet dati plivanju ili judou ili hrvanju, ili ako je dijete mršavo i visoko – prioritet možemo dati košarci ili odbojci). Iako bi u cijelu jednačinu trebalo uključiti i motoričke sposobnosti, to na žalost nije moguće jer roditelji nemaju uvid u iste. Na kraju, ovo sve možda i nije toliko bitno jer ako se nakon nekog vremena pokaze da dijete nije za odabrani sport, uvijek može da se napravi novi izbor.

Tu uzimamo u obzir i otežavajuće faktore kao npr.: mjesto stanovanja – ako je dvorana za trening udaljena više kilometara, ili ukoliko je u pitanju manje mjesto – neke od sportskih aktivnosti se nikako ne organizuju, ili visina članarine – koja je za određene sportove vrlo visoka i sl.

Koji je uzrast najpogodniji za sport

U prvih nekoliko godina života mogu se početi postavljati temelji za zdrav i aktivan život djeteta. Prirodno je da su djeca starosti dvije i tri godine aktivna i da uče savladavati prirodne oblike kretanja (hodanje, trčanje, penjanje, udaranje, bacanje).

Smatra se da bi svako malo dijete 2 do 3 god. starosti trebalo imati:

  • 30 minuta strukturirane tjelesne aktivnosti (pod vodstvom odrasle osobe),
  • 60 minuta nestrukturirane tjelesne aktivnosti (slobodna igra),
  • ne bi trebala biti neaktivna duže od jednog sata (osim ako ne spava).

Djeca sa napunjenih četiri ili pet godina, trebaju da su već savladala trčanje i skakanje i da imaju potrebnu energiju da te vještine poboljšaju.

Tokom ove dvije godine, djeca nastavljaju sa usavršavanjem i nadograđivanjem svojih motoričkih sposobnosti. Treba iskoristiti prirodnu naklonost djeteta da bude aktivno čime mu pomažemo da postane zdravo, sposobno i sportski zainteresovano dijete.

Iskustva su pokazala da bi djeca uzrasta šest i sedam godina trebala da imaju:

  • bar 60 minuta strukturirane tjelesne aktivnosti (pod vodstvom odrasle osobe),
  • bar 60 minuta nestrukturirane tjelesne aktivnosti (slobodna igra),
  • ne bi trebala biti neaktivna duže od jednog sata (osim ako ne spavaju).

Većina roditelja smatra da je rano uključivanje djece u organizirani sport način na koji se djeca mogu održavati aktivnima. Ovo može biti pogrešno jer za prosječnog četverogodišnjaka ili petogodišnjaka čak i jednostavna pravila mogu biti teško razumljiva.

Ima slučajeva da ukoliko dijete počne prerano da se bavi sportom, to na njega djeluje ne samo frustrirajuće već i obeshrabrujuće pa kasnije, u fazi kada bi možda dijete trebalo da počne sa treninzima, ono iste poćne izbjegavati.

Načelni uzrasti (uz konstataciju da “nikada nije kasno”) kada bi se trebalo otpočeti sa složenijim oblicima sportskih aktivnosti su:

  • Atletika (skokovi) – 12-14 godina
  • Rukomet – 10-12 godina
  • Nogomet – 12-14 godina
  • Košarka – 10-12 godina
  • Biatlon – 10-13 godina
  • Odbojka – 10-12 godina

Uticaj sporta na zdravlje

Uticaj sporta na zdravlje se može strukturirati prema slijedećem:

  • Sportska aktivnost pomaže u socijalizaciji i psihičkom razvoju djeteta, te ograničava vrijeme koje djeca provode uz televizor i kompjuter.
  • Poboljšava se disanje jer se zbog napora jačaju dišni mišići što indirektno povećava kvalitet “unutrašnjeg i vanjskog” disanja kao i vitalni kapacitet pluća.
  • Jača se kardiovaskularni sistem jer napor utiće na ubrzan rad srca, kao i na povećan dotok krvi u srce. Tako se povećavaju i jačaju mišići srca.
  • Putem kontinuiranog i intenzivnog kretanja provocira se intenzivni rast kostiju i njihovo dobro oblikovanje. Djetetu koje se bavi sportom se i kralježnica počne prije mijenjati iz okruglog u dupli S oblik.
  • Bavljenje sportom dovodi i do oblikovanja kompletnog mišićnog sustava. Ortopedi u tome vide osnovu za zdrav razvoj djeteta bez lošeg držanja tijela.
  • Kao posljednje možemo navesti poboljšanje termoregulacije i jačanje opšte otpornosti organizma uz smanjnje mogućnosti za prehlade putem jačanja imuniteta.

Da li su roditelji zainteresovani za uključivanje djece u sport

Roditelji su svjesni da je potrebno da se dijete razvija ne samo na psihičkom, nego i na fizičkom planu. Tačnije “u zdravom tijelu je zdrav duh”.

Istraživanja su pokazala i da je kod djeteta, kao i kod odraslog čovjeka, jako velika veza između inteligencije i kongnitivnih faktora odnosno motoričke inteligencije, što još jednom ukazuje na potrebu za omogućavanjem slobodnog fizičkog razvoja.

Djeca koja su “u sportu” mogu lakše da “se nose” sa svim nedaćeama i teškoćama života, te mogu lakše obavljati svoje radne i društvene zadaće.

Ranije provedena istraživanja su pokazala pozitivnu vezu između roditeljskog prihvaćanja sporta i djetetovog postignuća. Takođe, veliki je uticaj braće i sestara na to da li će dijete biti sportski aktivno ili ne.

Neki roditelji iskazuju svoje prihvaćanje kroz prekomjerne osjećaje i pohvale, dok su drugi manje otvoreni. Odnos i pružanje podrške moraju se razmatrati u kontekstu individualnog odnosa roditelj – dijete, jer što je poticajno za jedno dijete, može biti negativno za drugo.

U svakom slućaju roditelje prema svom angažmanu možemo podijeliti na tri osnovan tipa (Hellstedt, 1987):

  • Pretjerano angažirani roditelji su pretjerano uključeni u trenažni proces djeteta. Postavljaju pred dijete nerealne i previsoke ciljeve, te ne znaju odvojiti vlastita htijenja i ciljeve od djetetovih. Djeca pretjerano angažiranih roditelja najčešće prerano prekidaju sportske aktivnosti jer im ista više nije ugodna zbog pritiska roditelja.
  • Umjereno angažirani roditelji imaju otvorenu komunikacija s djetetom i trenerom, a koja se najviše očituje u zajedničkom postavljanju realnih sportskih ciljeva, jer znaju prepoznati sposobnosti i mogućnosti svog djeteta. Djeca umjereno angažiranih roditelja su kompetentna i uglavnom imaju dugotrajniju sportsku karijeru.
  • Neangažirani roditelji nisu nikako uključeni u sportski život svog djeteta. Tada djeca obično u treneru pronađu “zamjenskog roditelja” što dovodi do emotivnog vezanja za trenera (Hellstadt, 1987). Takvo dijete očekuje da trener odlučuje umjesto njega, odnosno postavlja ciljeve koje mora ispuniti.

Dakle “roditelji oprez”, jer kako je već više puta rečeno “jabuka ne pada daleko od stabla”.

Kako motivirati dijete da se bavi sportom

Kada je riječ o motivaciji i razlozima zbog kojih se djeca bave sportom, iste možemo podijeliti u dva osnovna dijela: intrinzični dio kada dijete ustraje u sportskoj aktivnosti jer prati lični razvoj i napredak u sportskoj disciplini i ekstrinzični dio motivacijskih faktora kada dijete ustraje u sportskoj aktivnosti jer dobiva pažnju i podršku okoline u situacijama kada je uspješnije od drugih.

Nadalje, tu je motivacija djece da uče nove ili unaprijede već usvojene sportske vještine, te da uživaju u izazovu sportskog nadmetanja. Snažan destimulans i uzrok neuspijevanja u sportu može biti pretjerano naglašavanje pobjeđivanja, pa se “poraženi” osjećaju neuspješno, te odustaju od sportskih aktivnosti.

Takvo naglašavanje uspjeha kao i neuspjeha uzrokuje ili povećava stres kod djece, često tako velik da se ne znaju nositi s njime, pa odustaju od bavljenja sportom.

Oni koji ostanu u sportu, mogu opet razviti neadekvatne načine eliminacije stresa (agresivnost) što ih može pratiti do kraja sportske, a u velikom broju slučajeva biti čak biti preneseno i na rekreativni dio karijere.

Bitno je dakle raditi sa djecom i na psihološkom aspektu, a sve u svrhu prevencije odustajanja , te poticanja ličnog uživanja u sportskim aktivnostima.

 

Autor: Viši asistent dr  Faris Rašidagić, Fakultet sporta i tjelesnog odgoja, Sarajevo

 

BHzdravlje.ba


Podijeli s prijateljima

Vezani sadržaji

BH Zdravlje na facebooku


Komentariši


Vremenska prognoza

Funded by Norwegian Ministry of Foreign Affairs | Implemented by and | In cooperation with Ministry of Health of Tuzla Canton