BHZdravlje

Nema reklama za prikazivanje


Hiperkinetički poremećaj kod djece (ADHD)

 

Hiperkinetički sindrom je poremećaj organizacije kretnji koji se sastoji od sledećih simptoma: pretjerana pokretnost, naglost, razdražljivost, slaba pažnja, saznajni poremećaji i slab uspjeh u školi.

Velika zabluda koju mnogi roditelji imaju je da ako im je dijete nemirno, automatski smatraju da ono ima hiperkinetički poremećaj.

Hiperaktivna djeca imaju teškoće koje mogu uzokovati ozbiljne problem njima i drugim ljudima, ali ona su u svim drugim aspektima normalna djeca. Imaju misli, osjećanja, želje, snove, sposobnosti…..

Identifikovanje sindroma je jako bitno u cilju pružanja adekvatnog tretmana djetetu i porodici, ali je važno da se dijete doživljava kao dijete, a ne kao poremećaj ili sindrom.

Uzroci ADHD su multifaktorski:

  • organski – neurofiziološki, sa minimalnom cerebralnom disfunkcijom,
  • biohemijski –  disfunkcija adrenergičnog i serotonergičnog sistema,
  • genetski – veća učestalost poremećaja ako se poremećaj pojavljivao među bližim rođacima,
  • psihogenetski, uzrokovani ranim objektnim odnosima (ili je dijete imalo i ima prevelike zahtjeve ili bitni odrasli nisu zadovoljili  adekvatno realne potrebe),
  • psihogenetski uzroci se pretežno ispoljavaju u afektivnim (emocionalnim) i karakternim promjenama.

Poremećaj se javlja prije sedme godine života i u najvećem dijelu ostaju karakteristike ponašanja čitav život sa razlikama u kliničkoj slici u zavisnosti od uzrasta. Češće se javlja kod dječaka nego kod djevojčica.

Kako se manifestuje?

Dijete se pretjerano, stalno i nedovoljno osmišljeno kreće, ne može se zadržati na jednom mjestu, sve pipka, juri.

Dijete je naglo, žustro reaguje, češće se samopovređuje. Razdražljivo je, ima napade bijesa, konfliktno, najčešće na svoju štetu, emocionalno nezrelo za uzrast. Destruktivnoje .

Pažnja je slaba, svaki podražaj je ometa, ne uspijeva da zapamti sadržaj, niti prati pravila igre (iako pamećenje nije oštećeno). Pažnja skače sa pojedinosti na cjelinu, bez uočavnja odnosa među njima.

Prisutne osjećajne teškoće, plašljivost, nesigurnost, nisko samopouzdanje, sniženo ili povišeno raspoloženje, osjećaj manje vrijednosti i izolovanost iz grupe, niskog praga tolerancije na frustraciju.

Emocionalne veze su im površne, čak i s roditeljima. Ne pokazuju anksioznost uslijed separacije, lako stiču poznanike, ali ih ne mogu zadržati, ne mogu se prilagoditi grupi, imaju trajnu potrebu za dominacijom. Zbog takvog ponašanja vršnjaci ih isključuju iz svojih igara, najčešće se tada ta djeca druže sa znatno mlađom djecom.

Kud god krenu, s njima su svi nezadovoljni: u kući, u školi, u društvu. Nailaze na stalne kritike. Uslijed frustracija njihova agresivnost je sve veća.

Dijete sa takvim niskim samopouzdanjem i sa opisanim karakteristikama dolazi u školu i suočava se sa novim zahtjevima i očekivanjima, a nije savladalo niti one iz prethodne faze. Rezultat je intenziviranje odstupanja, koje neki put tek u školskoj sredini bude prepoznato u svom pravom obliku.

Obzirom da se problemi javljaju već odmah nakon poroda: teško odgojiva, iritabilna djeca sa otežanim hranjenjem, spavanjem i sl., što dovodi vrlo često do poremećenog odnosa majka-dijete, a što ima za posljedicu nesigurnost, lošu sliku o sebi, a što su bitni preduslovi za siguran i pravilan razvoj.

Osnovne karakteristike u školi su nemir, nedistanciranost, ometanje druge djece u radu, ne ispunjavanje zadataka, usporenost u zadacima, usamljenost i odbačenost od vršnjaka, a vrlo često i izloženost različitim oblicima nasilja.

Tokom mladosti se smiruje pretjerana pokretnost, ostaju razdražljivost, sniženo raspoloženje, društvena neprilagođenost, profesionalne teškoće i nedruštvena ponašanja.

Najčešća obilježja u odrasloj dobi su: motorička hiperaktivnost, problemi kontrole impulsa, pretjeranost u aktivnostima, dezorjentacija, otežana procjena rizika, brzo i nekritično donošenje odluka o važnim stvarima kao što su promjena mjesta življenja, zaposlenja, razvoda.

Takve su osobe često pokretači brojnih aktivnosti te su u početku prihvaćene i gratificirane, ali brzo gube interes za započete aktivnosti, nepouzdane su, često krše pravila, kasne na dogovorene sastanke i sl.

Teškoće u dijagnostičkom procesu čine vrlo često komorbidna oboljenja kao što su anksioznost, bipolarni poremećaji i poremećaji ličnosti.

Šta učiniti?

Važno je identifikovati problem zbog adekvatnog tretmana. Treba obratiti pažnju na djetetove snage i sposobnosti, te ih usmjeriti u njihovu korist.

Omogućiti djetetu da osvijesti, osnaži i iskoristi potencijale. Hiperaktivna djeca su često kreativna, omogućite da ispolje kreativnost.

Konkretne sugestije:

  • Pohvala treba neposredno slijediti poželjno ponašanje
  • Pohvala treba biti povezana s konkretnim ponašanjem
  • Pohvala mora biti konkretna I specifična
  • Pohvaljujte dijete osmijehom, pogledom, ali I riječima
  • Pohvaljujte svaki put poželjno ponašanje
  • Pohvaljujte dijete I pred drugima
  • Bilo koje ponašanje će postati učestelije ili snažnije ako dovodi do pozitivnih posljedica.

Autor: Irena Spasojević, dipl.psiholog KBT i REBT terapeut pod supervizijom

 

BHzdravlje.ba

 


Podijeli s prijateljima

Vezani sadržaji

BH Zdravlje na facebooku


Komentariši


Vremenska prognoza

Funded by Norwegian Ministry of Foreign Affairs | Implemented by and | In cooperation with Ministry of Health of Tuzla Canton