BHZdravlje

Nema reklama za prikazivanje


Kako tretirati dijabetes, a kako hormonske poremećaje?

 

O pojedinim i najčešćim poremećajnima rada žlijezda sa unutrašnim lučenjem govori primarijus doktor Mirjana Bojić, subspecijalista endokrinologije u Kliničkom centru u Banjaluci.

U okviru ove Klinike rade četiri kabineta i to za insulinske pumpe, za ultrazvučne preglede, za citopunkciju štitne žlijezde i za osteoporozu.

Takođe, postoj i Centar za dijabetes, a u sastavu Klinike je Referalni centar za zaštitu bolesnika od šećerne bolesti RS. Predviđeno je da se tokom 2011. godine formira Nacionalni dijabetološki centar za edukaciju, putem kojeg bi se obavljala stalna medicinska edukacija iz oblasti dijabetologije i endokrinologije.

Nastanak dijebetesa i postavljanje dijagnoze
Dr Bojić:
Dijabetes je vjerovatno najpoznatija i najrasprostranjenija bolest poremećaja rada žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Mnogo se o njemu čuje i priča i ta bolest je dobro poznata pacijentima.

Ljekarima nije problem da ga prepoznaju i relativno lako mogu da postave dijagnozu, a nije retkost da se već kod porodičnog doktora postavi sumnja na tu bolest. Za one koji ne znaju, sve polazi od gušterače i poremećaja u lučenju enzima koji pomažu varenju i proizvodnje insulina koji reguliše nivo šećera u krvi.

Kada dođe do poremećaja u radu tih ćelija, javlja se šećerna bolest, tj. dijabetes. Međutim, ono što je za pacijenta loše, a često se dešava, je zanimarivanje simptoma. Nije rijetko da, pogotovo u mlađoj dobi, pacijent primijeti simptome, a da ih zanemaruje i zatvara oči pred očiglednim.

Ignorišu se simptomi, poput žeđi, suvih usta, učestalog mokrenja i gubitka tjelesne težine. Simptomi se često negiraju, odbija se ideja o bolesti. Sa druge strane ljekar već po fizičkom izgledu može da uvidi šta je u pitanju, jer dolazi do nekih tipičnih promjena od fizičkog izgleda do onoga u ponašanju.

Dijabetes tipa 1 javlja se u mladosti i najčešće zahtijeva terapiju tokom čitavog života, potpunom nadoknadom hormona. Do onog tipa 2 dolazi kada se žlijezda postepeno iscrpi. On dolazi u poznim godinama, i obično se prvo tretira dijetom, promjenom stila života, a onda i lijekovima.

O uzrocima je teško govoriti pojedinačno jer tu igraju ulogu mnogi, od nasljednog faktora do delovanja nekih infekcija, zatim kod tipa 2, nakon četvrte decenije života možemo da govorimo o stresu, nepravilnoj ishrani i gojaznosti.

Koliko su hormonski poremećaji danas učestali i kako se tretiraju?
Dr Bojić:
Žlijezde sa unutrašnjim lučenjem su zadužene da luče hormone koji utiču na rad svih ostalih organa. Količine hormona koje se luče su tako male da ih je vrlo lako poremetiti i upravo zato se ti poremećaji lako i dese.

Uglavnom je to doživotno oboljenje, ali sve zavisi od iscrpljenosti same žlijezde. Ljekari se neće olako odlučiti da nadoknađuju hormone lijekovima ali ako moraju, onda paze da to bude baš ona količina koja treba.

Ako je žlijezda iscrpljena, onda se obično doživotno unosi lijek da se nadoknađuje ono što ona ne proizvodi ili proizvodi manje nego što je to potrebno organizmu. Obrnuto je kod prekomjernog lučenja, gdje se sa lijekovima prestaje kada se postigne endokrina ravnoteža (ujednačen nivo hormona).

Ako žlijezda luči previše hormona, onda se traži uzrok, da nije izvor poremećaja neki proces, ili je neka upala, tumor, i pokušava se rješavanje problema konzervativnom metodom, odnosno tabletama. Ako to ne pomogne, ide se na hirurški metod.

Hormonska terapija: da ili ne?
Dr Bojić:
Ni jedan ljekar se neće olako odlučiti da propiše hormonsku terapiju dok se ne uvjeri da je to baš to. Dešava se da i po pet puta radimo ista testiranja da bismo dobili jednu cjelovitu sliku stanja pacijenta. Sve više je bolesti nadbubrežnih žlijezda, a često se kao uzroci navode stres, pušenje i drugi faktori sinonimi narušavanja zdravstvene ravnoteže.

Zato nije retko da piše da je potrebna “promjena stila života”, što je lijep izraz za hitno mijenjanje ishrane i izbacivanje loših navika. Isto tako, nije rijetko da su pacijenti toliko izloženi stresu da ljekari neke nalaze rade isključivo kada su na odmoru, kada se ljudi opuste.

Tu se prvenstveno najčešće kontroliše nadbubrežna žlijezda i njeni hormoni, ali i štitna, na koje najviše utiče stres. Međutim, ne obolijevaju svi. Možemo svi biti izloženi potpuno istim uzročnicima i stresu, ali to ne znači da će svako da oboli, pogotovo ne od iste bolesti.

Estrogen u menopauzi: da ili ne?
Dr Bojić:
Praćenje toka života i nivoa hormona žene vjerovatno je jedna od najzanimljivijih oblasti endokrinologije. Svaka etapa ima svoje nivoe hormona i podrazumijeva velike oscilacije. Taj magični estrogen, koji je zadužen za sve ono ženstveno na na nama, za glatku kožu i visoku radnu sposobnost, energiju i tako dalje, dostiže vrhunac u reproduktivnom periodu. Ulaskom u menopauzu on naglo počinje da pada, a žena se sa tim počinje izjednačavati u kardiovaskularnom riziku sa muškarcem.

Da li ste primijetili da nema infarkta kod žena dok su u reproduktivnom periodu te da se oni dešavaju samo kada se uđe u menopauzu? Nema ni visokog pritiska ako nije genetski. Zahvalite to estrogenu. Na pitanje da li uzimati estrogen ulaskom u menopauzu nema konačnog odgovora jer se to određuje individualno. Menopauza je prirodan proces, a potrebno je da ona bude faza u životu žene koja je nastala prirodnim procesom, da žena u nju uđe sa 50 ili 55 godina.

Tada se uglavnom ne treba ići sa uzimanjem lijeka. Ono što je druga strana svega toga je kad pacijentkinja uđe u menopauzu sa 35 ili 40 godina. Dese se ginekološki problemi, dođe do odstranjivanja reproduktivnih organa, jajnika i materice, smanjuje se gustina kostiju i psihofizičke sposobnosti uopšte i onda se mora uzimati estrogen. Zamisilite nekoga ko sa 35 godina ulazi u taj proces i gubi opšte sposobnosti, a očekuje se da radi još 25 godina. Znači, mora se nadoknaditi jer neće moći da izdrže taj tempo.

Obavezan je dobar i kvaitetan pregled. To zahtijeva mnogo vremena, mnogo nalaza i detaljnu saradnju pacijentkinje sa ljekarima. Ako se radi o mlađoj ženi, sigurno se mora uvoditi estrogen kao terapija. Ako je starija, opet se mora dobro paziti. Tu su mnogo veće doze hormona od onih koje se daju za kontracepciju. Kontraceptivi su danas niskodozažni preparati, sa minimalnim količinama hormona jajnika, estrogena i progesterona koji donose ravnotežu u tijelu. Nema štetnih posljedica, jajnik stagnira i nema trudnoće.

Sindrom policistističnih jajnika
Dr Bojić:
I to je veoma česta pojava u poslednje vrijeme, karakteristična za mlade žene. Na žalost, sindrom policističnih jajnika je toliko čest da više nije sigurno da li je to zato što se sad može relativno lako postaviti ta dijegnoza ili zato što je čitava jedna generacija mladih žena ponijela taj poremećaj. Mi tu pratimo samo jedan dio, onaj koji se tiče hormona, dok se veći dio tiče ginekologije.

Ono što je važno da se istakne je da se takav poremećaj sa hormonske strane da relativno lako kontrolisati. Usto, moramo da se pohvalimo velikim brojem trudnoća usprkos poremećaju, što je odraz brzog postavljanaj dijagnoze i dobrog liječenja. Međutim, ovaj sindrom koliko može da napravi probleme, zahvaljujući redovnim pregledima kod ljekara može rano da se otkrije i pravilno liječi. Upravo ovdje preventiva igra najveću i najvažniju ulogu.

 

Izvor: Zdravo živo


Podijeli s prijateljima

Vezani sadržaji

BH Zdravlje na facebooku


Komentariši


Vremenska prognoza

Funded by Norwegian Ministry of Foreign Affairs | Implemented by and | In cooperation with Ministry of Health of Tuzla Canton