BHZdravlje

Nema reklama za prikazivanje


Nekontrolisano mokrenje nakon pete godine (Enureza)

 

Enureza podrazumijeva nekontrolisano umokravanje i nakon pete godine života. Veoma je bitno za roditelje da ne paniče. Prvo provjerite da li je organski i hormonalno dijete zdravo, a potom obratite pažnju na psihološke uticaje na dijete.

Ne postoji osoba, koja je anatomsko-fiziološki zdrava, a da nije ovladala ovom funkcijom. Ne krivite dijete jer ono to ne radi namjerno, već nevoljno.

Dijete je neuromišićno zrelo između druge i treće godine i može da ovlada kontrolom dnevnog mokrenja, a noćnog do četvrte godine.

Ipak, oko 7-15% djece mokri u krevet u dobi nakon pet godina godina. Ovaj problem je dva puta češći kod dječaka nego kod djevojčica.

Veliki uticaj ima genetska predispozicija, ako su oba roditelja u djetinjstvu imala isti problem, u 77% slučajeva će se on javiti i kod djeteta.

Postoje dva tipa enureze:

  • primarna enureza, gdje kontrola nad bešikom ne traje duže od 6 mjeseci ili nije nikako uspostavljena kontrola mokrenja, s
  • sekundarna enureza, kod koje kontrola nad bešikom traje godinu dana prije nego što se umokravanje ponovi.

Neophodno je provjeriti organske uzroke (kod urologa), pogotovo ako se radi o primarnoj enurezi, dok su uzroci sekundarne enureze najčešće psihogeni.

Sekundarna enureza jalja se kao reakcija na neku situaciju koju dijete doživljava kao stresnu (učestali konflikti roditelja, razvod, rođenje mlađeg djeteta, preseljenje, promjena škole, poteškoće s vršnjacima, školski neuspjeh, izloženost nekom obliku nasilja i sl.).

U takvim sitaucijama dijete može  reagovati regresijom na prijašnje stadije razvoja i ponovno početi nekontrolisano mokriti. Razvojem simptoma dijete signalizira da situacija kojoj je izloženo nadilazi sposobnost da se s njom nosi.

Ovaj problem negativno utiče na samopuzdanje djeteta, na socijalne aktivnosti, a vremenom nastaju i problemi u ponašanju. Psihogena enureza može da ukazuje na revolt djeteta prema okolini, kao i potrebu za intenzivnijom brigom i pažnjom, što na ovaj način i dobija.

Zbog svega navedenog važno je adekvatno reagovati, a poželjno je potražiti pomoć psihologa.

Šta uraditi?

Neki roditelji se zbog problema djeteta osjećaju nesigurno i nemoćno, krive sebe,  pitaju se u čemu su pogriješili u odgoju. Neki su skloni kažnjavati dijete, misleći da će na taj način prestati.

No jasno je da nema smisla kažnjavati dijete za nešto što ono ne može svjesno kontrolirati, što ne radi namjerno.

Moguće je da simptom sam povuče, ali je važno da roditelj bude svjestan da dijete izrazito pati zbog toga što mu se događa, da ga to čini dodatno nesigurnim, što se negativno odražava i na njegovo samopouzdanje.

Kazna ili izrugivanje učiniti će dijete još nesigurnijim i nesposobnijim da prevlada problem. Dodatno opterećenje predstavlja strah od toga da bude ismijano od svojih vršnjaka, pa se često povlači u sebe, izoluje od prijatelja, izbjegava situacije u kojima bi se moglo saznati za njegov problem.

Može mu se pomoći da nađe prave riječi kada ga netko zadirkuje, dobro je potaknuti ga da se povjeri nekom dobrom prijatelju, kako bi prevladalo sram.

Neophodno je poraditi na porodičnim ili drugim okolnostima koje su dovele do simptoma, djetetu treba pomoći u jačanju samopouzdanja i motivisati ga na promjenu.

Kao važan motivacijski faktor može djelovati poticaj da dijete samostalno prati i reaguje na umokravanje.

Vođenje evidencije pomoću simbola (sunce ili kiša za manju djecu) daje djetetu osjećaj veće kontrole nad procesom promjene. Dodatno može pozitivno djelovati sistem nagrađivanja za uspješne noći.

Način na koji se roditelj postavlja prema problemu djeteta može doprinijeti stabilizaciji simptoma, naročito kada dijete kroz simptom dobiva pozitivnu ili negativnu pažnju roditelja. Stoga se preporučuje da se roditelj maksimalno isključi iz uobičajene dinamike praćenja simptoma, provjeravanja plahti.

Smatra se poželjnim djetetu prepustiti presvlačenje posteljine, što nema funkciju kazne nego olakšava preuzimanje odgovornosti. Dobro je prepustiti djetetu samostalnost i odgovornost za njegov uspjeh.

Istodobno je neophodno da roditelj počne posvećivati adekvatnu pažnju djetetu kroz razgovore o njegovim problemima ili kroz druge aktivnosti koje će mu dati osjećaj da je prihvaćen i voljen bez obzira na ponašanje.

Puno može pomoći roditelj koji je u stanju ne percipirati dijete samo kroz problem i pokazati strpljenje u očekivanju promjena kod djeteta.

 

Autor: Irena Spasojević, psiholog

 

BHzdravlje.ba


Podijeli s prijateljima

Vezani sadržaji

BH Zdravlje na facebooku


Komentariši


Vremenska prognoza

Funded by Norwegian Ministry of Foreign Affairs | Implemented by and | In cooperation with Ministry of Health of Tuzla Canton