BHZdravlje

Nema reklama za prikazivanje


Školovanje djece sa posebnim potrebama

 

Roditelj djeteta sa posebnim potrebama ima zakonsko pravo da upiše svoje dijete u bilo koju osnovnu školu, na osnovu svoje procjene njegovih sposobnosti.

Prema Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini “svrha obrazovanja je da, kroz optimalni intelektualni, fizički, moralni i društveni razvoj pojedinca, u skladu s njegovim mogućnostima i sposobnostima, doprinese stvaranju društva zasnovanog na vladavini zakona i poštivanju ljudskih prava, te doprinese njegovom ekonomskom razvoju koji će osigurati najbolji životni standard za sve građane.”

U ovom zakonu se navodi da su opći ciljevi obrazovanja, između ostalog, “osiguravanje optimalnog razvoja za svaku osobu, uključujući i one s posebnim potrebama, u skladu s njihovim uzrastom, mogućnostima i mentalnim i fizičkim sposobnostima.”

Prednosti i nedostaci inkluzije

Program inkluzije omogućuje djeci sa posebnom potrebama da se obrazuju u prirodnom okruženju sa svojim vršnjacima, a ostaloj djeci omogućuje razvijanje osjetljivosti na potrebe drugih.

Međusobno pomaganje i zajedničke aktivnosti od najranije dobi stvaraju društvo u kojem ljudi sarađuju i doprinose zajednici, svako u okviru svojih mogućnosti.

Program inkluzije djece sa posebim potrebama u redovno školovanje počeo se provoditi 2004. godine, međutim ovaj program je od samog početka u Bosni i Hercegovini nailazio na brojne prepreke zbog nepostojanja subjektivnih, objektivnih i materijalnih pretpostavki.

Direktor Centra “Vladimir Nazor” iz Sarajeva mr. sci.  Zulfo Ahmetović, smatra kako nisu zadovoljene osnovne pretpostavke za realizaciju inkluzije u našim školama, te ističe kako do sada nije urađena niti jedna ozbiljna evaluacija ovog koncepta.

U školama, smatra on, ne postoji educiran kadar koji je potreban za realizaciju ovog projekta.

“U Italiji koja ima tradiciju inkluzije dužu od 50 godina, stručnjaci kažu da su došli tek na pola puta. Budući da učitelji i nastavnici u našim školama nisu pripremljeni za kvalitetnu inkluzivnu podršku, škole nemaju kvalitetne resurse kako bi odgovorile ovom izazovu, često se dešava da djeca ne ostvare minimalan napredak”, ističe Ahmetović.

U zemljama u okruženju, kao i u drugim zemljama u svijetu koje primjenjuju inkluzivni model obrazovanja, postoje stručni timovi koji vrše procjenu djece sa posebnim potrebama, te se u skladu s tim odlučuje za koje dijete sa posebnim obrazovnim potrebama se opravdano pretpostavlja da će njegov najbolji interes biti redovna škola ili specijalizirani centri za stručnu podršku.

Praksa je u svijetu da se djeca sa lakšim teškoćama uključuju u redovne škole uz saglasnost roditelja dok se kod nas uključuju i djeca čak sa umjerenim i težim intelektualnim i drugim teškoćama što predstavlja vrlo neozbiljan pristup protivno interesima djeteta.

Obrazovne ustanove namijenjene djeci sa posebnim potrebama

Roditelji djece sa posebnim potrebama imaju mogućnost da upišu svoju djecu u ustanove namijenjene isključivo obrazovanju i odgoju djece sa posebnim potrebama.

Jedna od takvih ustanova je Centar “Vladimir Nazor”. Medicinska sestra koja radi u Centru, gospođa Olivera Lazarov, navodi kako djeca sa posebnim potrebama, vrlo često imaju ozbiljne zdravstvene probleme, kao što su srčani problemi, problemi sa stopalima, epileptični napadi, šizofrenija, problem sa zubima koji zahtijevaju stalno prisustvo stručnog kadra, koji nažalost nedostaje ovom centru.

Potrebe djece sa teškoćama u razvoju se u razvijenim zapadnim zemljama reguliraju na nivou ministarstva zdravstva, socijalne politike i obrazovanja, a Centar Vladimir Nazor u kojem djeca imaju prvenstveno problem zdravstvene, ali i socijalne prirode, nalazi se pod nadležnošću Ministarstva obrazovanja.

Dakle ne postoji uvezano djelovanje ova tri ministarstva kako bi se sistemski riješilo zadovoljavanje šireg spektra potreba ove populacije, što podrazumijeva, obrazovni, zdravstveni i socijalni pristup.

Obzirom na povećan broj djece koja se nakon nekoliko godina školovanja u okviru programa inkluzije u redovnu nastavu, upisuju u Centar “Vladimir Nazor”, direktor Ahmetović ističe da “ova djeca ne samo da nisu napredovala nego su nepovratno izgubila optimalne godine za razvoj svojih sposobnosti u poređenju sa djecom iz našeg Centra”.

Radno osposobljavanje djece sa posebnim potrebama

U Centru “Vladimir Nazor”, postoji program radnog osposobljavanje u okviru određenih radionica (keramička, tkačka, svjećarska, drvnoprerađivačka i radionica za izradu ramova).

Učenici ovog Centra često postižu odlične rezultate u likovnoj sekciji, a organizuju se izložbe i aukcije njihovih slika.

“Osobe sa posebnim potrebama imaju želju da zarađuju i da ostvaruju poslovne rezultate, jako su odgovorni i pouzdani radnici, međutim problem je što ne postoji sistemska rješenja kada je u pitanju njihovo zapošljavanje”, navodi gospodin Ahmetović.

Jedan od najvećih problema ovih osoba, prema njegovim riječima, jeste šta da rade nakon završenog školovanja. Jednostavno, naša društvena zajednica nema odgovor na tu njihovu potrebu, smatra Zulfo Ahmetović.

Samo u rijetkim slučajevima osoba sa poteškoćama u Sarajevu ili u Bosni i Hercegovini dobije posao. Stručnjaci koji rade na njihovom osposobljavanju kažu da oni zaista mogu odgovoriti radnom zadatku, ali im treba dati šansu, koju ne dobijaju.

Malo ljudi uopšte zna da ove osobe nakon što steknu neka znanja i vještine imaju nevjerovatnu odgovornost u poslu.

Zapošljavanje ovih osoba odmah nakon završenog školovanja jedan je od ključnih uslova za njihovu bolju budućnost. Sve naučeno, sve one vještine koje su stekli brzo se gube ukoliko nema nekog organiziranog rada.

Stoga ove osobe nakon završetka školovanja ili radnog osposobljavanja treba da imaju neku organizovanu aktivnost i priliku da se zaposle.

Direktor Centra “Vladimir Nazor” Zulfo Ahmetović smatra da je ključno rješenje ovog problema u društvenoj zajednici, odnosno u vlastima, zakonskim definisanjima i obaveznim finansiranjima.

Upravo zbog toga, iako radno osposobljavanje treba da traje od 17. do 21. godine, ljudi iz Centra “Vladimir Nazor”, pružaju ovim osobama šansu da i poslije 21. godine ostanu tu, da stvaraju, odnosno da imaju neku organiziranu aktivnost.

Ovaj Centar im daje i dvije plaće godišnje, simbolično, želeći im pokazati da njihov rad nešto vrijedi.

Novac koji zarade od prodaje eksponata koje rade ovi mladi ljudi ide u fond za njihove plaće, a jedan dio ostavlja se za kupovinu repro materijala za izradu tih eksponata.

 

Autor: Aida Spahić-Zekić

 

BHzdravlje.ba


Podijeli s prijateljima

Vezani sadržaji

BH Zdravlje na facebooku


Komentariši


Vremenska prognoza

Funded by Norwegian Ministry of Foreign Affairs | Implemented by and | In cooperation with Ministry of Health of Tuzla Canton