BHZdravlje

Nema reklama za prikazivanje


Kako dolazi do poremećaja u govoru i da li je mucanje bolest?

22. oktobar 1998. godine, proglašen je Međunarodnim danom svjesnosti o mucanju i govornim manama. Cilj tog dana jeste približiti i pojasniti probleme s kojima se djeca, a i odrasli susreću tokom mucanja i govornih mana.

Kako dolazi do poremećaja u govoru, koje su vrste mucanja i kako se liječiti, te kako su osobe sa poteškoćom u govoru prihvaćeni u društvu? Više saznajte u nastavku.

Mucanje je poremećaj verbalne komunikacije i karakterišu ga tri primarne karakteristike: ponavljanje glasova, produžavanja glasova i blokade. Postoje i neverbalne karakteristike mucanja a to su npr. grimase lica, neprimjereni pokreti  ekstremiteta  i drugih dijelova tjela, grčevi mišića i sl. Uzrok mucanja još uvijek nije dovoljno poznat. Mucanje nastaje kao posljedica fizioloških i organskih poremećaja. Ulogu u nastajanju mucanja prije svega ima genetski faktor ili nasljedna predispozicija na nastanak mucanja, zatim sredina u kojoj dijet odrasta, nivo jezika, brzina govora, društveni zahtjevi koji se stavljaju pred dijete , emocionalni zahtjevi, i unutrašnjih zahtjevi samog pojedinca. Najčešči povodi i uvjeti pojavljivanja mucanja je ratna trauma, nasljednji faktor, strah od nečega, fizička trauma, konflikti u porodici, odvajanje od roditelja, ljubomora na brata ili sestru isl. Dakle, osoba može imati predispoziciju ili spadati u riziko grupu za razvoj mucanja, nakon čega može da se desi nešto od prethodnog, tzv. okidač i dolazi do pojave mucanja.

Mucanje se javlja češće kod muškaraca nego kod žena, i taj koeficijent se sa starošću povećava u korist muškaraca.

Postoje stresna životna iskustva koja mogu povećati dječiju negluentnost kao što su npr. Kada se porodica djeteta seli u novu kuću, ili novi grad; razvod roditelja; gubitak člana porodice; hospitalizacija djeteta ili člana porodice; rođenje brata ili sestre; stalni odlazak jednog ili oba roditelja na duži vremenski period; praznici ili posjete koje uzrokuju poromjenu u rutini, uzbuđenje ili anksioznost.

Postoje tri vrste mucanja:

  • razvojno mucanje,
  • neurogeno mucanje,
  • psihogeno mucanje.

Razvojno mucanje se javlj sa razvojem govora, najčešće između druge i sedme godine. Karakterišu ga netečnosti u govoru, ponavljanje glasova ili slogova, produžavanje glasova i blokade. Neurogeno mucanje je poremećaj fluentnosti govora u kojem osoba ima poteškoće pri produciranju govora na normalan, polagan način. Govor osobe sa neurogenim mucanjem zvuči fragmentirano sa učestalim prekidima i teškoćama u produciranju riječi bez napora. Najčešće nastaje zbog disfunkcije centalnog nervog sistema  odn. Javlja se kao posljedica neke povrede ili oboljenja mozga. Ova vrsta mucanja se može javiti na bilo kojem uzrastu, ali se češće javlja u odraslom dobu, najviše i gerijatrijskoj populaciji. Simptomi i tretman su je sličan kao i kod razvojnog mucanja. Psihogeno mucanje nastaje usljen nekog psihološkog poremećaja, akutnog stresa ili dugotrajnog životnog stresa (višestruka smrt u porodici, raskid bračne veze, nezaposlenost…). Uz psihogeno mucanje se obično javljaju i popratne pojave u vidu kontrakcije mišića lica, vrata, i eksptremiteta, žmirkanje, pućenje usana, dizanje obrva, stiskanje vilice itd. Tretman se realizuje kroz kokvencionalnu govornu terapiju ali i uključivanje u psihoterapiju.

Mucanje nije bolest pa se samim tim i ne liječi, to je stanje čiji se simptomi ublažavaju i eliminišu konvencionalnom govnornom terapijom. Procenat „oporavka“ od mucanja je veoma visok, posebno u ranijim godinama života, kako dijete sazrijeva tako dolazi i do poboljšanja u govoru. Govornu terapiju provodi logoped. Koristi se mnogo različitih vježbi i metoda, jedne od  najbitnijih su vježbe disanja i relaksacije, usporavanje govorne brzine. Veoma je bitan i stav logopeda koji mora znati kako ohrabriti osobu koja muca i pokazati optimizam. Osoba se nauči kako da kontroliše svoj govor, razvije kompenzacijske mehanizme i time svede mucanje na nivo neprimijetnog ili povremenog.

Osobe koje mucaju  imaju primijetno loš stav odnosno negativan stav prema vlastitom govoru. Međutim, mala djece nerijetko nisu ni svjesna svoje nefluentnosti, a kada jesu veoma malo djece će spremno priznati i komentarisati svoje nefluentnosti, bez obzira koliko one teške bile.

Školska djeca i osobe koje mucaju često izbjegavaju govoriti, imaju strah od govora pred autoritetom nastavnicima učiteljima, strah od govora u grupi i u javnosti, stid od govora , osjećaj nervoze  dok govore, imaju manjak samopouzdanja… a sve ovo utiče na akademske i društvene sposobnosti osobe.

Oni koji slušaju dijete koje muca najčešće odgovaraju suptilnim neverbalnim porukama koje djetetu prenose da je njegov govor neprihvatljiv. Pojedinci nemaju strpljenja da saslušaju osobu koja muca, govore umjesto njih i požuruju ih sto također negativno utiče na osobu koja muca i njen govor. Sagovornici pokazuju nestrpljenje, nerazumijevanje, sažaljenje ili pretjerani zaštitniči  stav u komunikaciji. Nerijetko se osobe koje mucaju smatraju manje inteligentnim, manje pametnim, manje sposobnim.

Savjeti za roditelje

Roditeljima se predlažu sljedeći načini razgovora sa djecom:

-govoriti bez žurbe, praviti česte pauze, sačekati nekoliko sekundi nakon sto dijete zavrsi sa govorom prje nego počne govoriti

-reducirati broj pitanja koja s epostavljaju djetetu,

-Služiti se izrazima lica  i pokretima tijela kao potvrdom da se ga se slusa,

-pomoći svim članovima porodice da nauče da naizmjenično govore i slušaju,

-iznad svega dati djetetu do znanja da je prihvaćeno takvo kakvo jeste. Kada roditelj govori sporije i relaksiranije i kada čini sve što je potrebno da bi izgradio djetetovo samopouzdanje  velika je vjerovatnoća da će sve ovo povećati tečnost u govoru kod djeteta i umanjiti njegovo mucanje.


Podijeli s prijateljima

Vezani sadržaji

BH Zdravlje na facebooku


Komentariši


Vremenska prognoza